DRŽAVA TREBA ZABRANITI PROMIDŽBU HOMOSEKSUALNOSTI!
Postalo je moderno pitati u Crkvi i izvana, kako se Crkva odnosi prema homoseksualcima. Ovo pitanje se nerjetko postavlja tonom punim prijekora i sigurnosti u potpunu ispravnost svojih stavova: ”Mi, tako moralni kakvi jesmo, opet smo uhvatili Katoličku Crkvu kako krši ljudska prava. Ona, koja se usuđuje nazvati se odvjetnicom ljubavi, opet se protivi ljubavi, ovaj put protiv divnog prava onih koji vole istospolne.” I:”Zašto se i oni, ravnopravno s heteroseksualcima, ne smiju ženiti?”
I ovdje vrijedi:”Spas je u istini”( Dominus Jesus 22 ), a odgovor može biti samo u više slojeva:
1. Crkva postoji podjednako za sve ljude - svatko se sam isključuje!
Potrebna je vjerska naobrazba iz dječjeg vrtića da znamo: Crkva nikog ne isključuje, nego je otvorena za sve ljude. Isključiti se može svatko sam, naime nevjerom i grijehom, a najveća distanca nastaje kada oholo nešto ne želimo.
Ovo vrijedi, kao i za sve ljude, i za ljude s istospolnim ( homoseksualnim ili lezbijskim) sklonostima.
2. Homoseksualne sklonosti su “nered” - kao i druge sklonosti
Crkva sklonost prema istospolnima smatra zabludom koja na koncu dolazi zbog otpada od Boga. Ona je zlo i zbog toga, jer potiče k objektivno grešnom ponašanju. Pri tome moramo znati da od istočnog grijeha ne postoje ljudi koji žive kao anđeli, jer svatko u sebi nosi mnoge sklonosti koje proturječe prvotnoj Božjoj zamisli i protiv kojih čovjek treba voditi tešku borbu. Tu možemo spomenuti: oholost, taština, zavist, želju za ženom nekog drugog čovjeka, gramzljivost... I seksualno zlostavljanje djece spada ovdje, koje neki krugovi uljepšavajući nazivaju “ljubav koja prekoračuje generacije”.
3. Nazvati neko ponašanje grijehom nije diskriminacija
Apsurdno je tvrditi da je diskriminirajuće, ako Crkva homoseksualno ponašanje naziva grijehom. Ona, na koncu, mnoge druge vrste ponašanja naziva grijehom, uostalom mnoge stvari i u heteroseksualnosti. Tko ovdje govori o “diskriminaciji”, ne zna što znači ovaj pojam.
4. I homoseksualne grešnike samo Bog može prosuditi
Razumljivo je da za homoseksualne grijehe vrijedi isto kao i za svaki drugi grijeh: samo Bog gleda u srca i poznaje zablude, zasljepljenja, zavedenost i prisile koje drže grešnika u okovima i utječu na njegov grijeh.
5. Homoseksualnost je posljedica otpada od Boga - ali svaki čovjek s istospolnim sklonostima nije ipso facto grešnik
Subjekt otpada od Boga nije uvijek neposredno pogođeni homoseksualac. Nazivanje homoseksualnih sklonosti grijehom slično je Pavlovim rječima: “Smrt je po grijehu došla u svijet.”
To znači da na neki način svaka smrt ima neke veze s grijehom, ali svi umiru, i sveci koji jedva da su griješili.
6. Crkva ne sudi o nastanku homoseksualnosti
Osim metaempirijskog povezivanja homoseksualnosti s grijehom, Crkva nema vlastito “mišljenje” o podrijetlu istospolnih skolnosti neke osobe: u ovom pitanju ovisna je o odgovarajućim istraživanjima.
7. Teško je objasniti uzrok homoseksualnih sklonosti - ali sigurno je da nastaju iza rođenja
Ne postoji apsolutno sigurni, znanstveni odgovor na pitanje, kako nastaje homoseksualnost u pojedinom slučaju. Sigurno je da nema znanstvenih dokaza za “prirođenu sklonost” i “ nasljeđe”.
Stoga možemo reći s R. Cohenom:” Nitko se ne rađa kao homoseksualac.” Traženje uzroka za homoseksualne sklonosti stoga se mora ograničiti na vrijeme nakon rođenja.
8. Homoseksualnost kao varijanta stvorenog svijeta
Tvrdnja da je homoseksualnost samo manje dobra, ali ipak “dobra varijanta” stvorenog svijeta, zatrovana je. Iz toga se izvodi njezina opravdanost. Tko homoseksualnost smatra “neredom” ili “bolešću” (ili kako se to god nazivalo), čini nepravdu homoseksualcu, kaže se, i mnogi traže zakone koji zabranjuju tako misliti - i kazne za onoga koji se ne pokorava. Christa Meves je upozoravala na strašne posljedice ove krive ideologije.
9. Ako je homoseksualnost “urođena”, onda ju je Bog dopustio - kao i druga zla
I kada bi homoseksualnost bila urođena, to ne bi značilo da je istospolni seksualni odnos varijanta stvorenog svijeta koju “Bog hoće.” Ako bi ovaj zaključak bio prisilan, morali bismo isto tako reći, Bog “hoće” da se rađaju hendikepirana djeca.
Hendikepiranost i krive sklonosti se mogu samo shvatiti kao Božje “dopuštenje” zbog grijeha, a ne kao direktno htijenje.
10. Spolnost je dio čovjeka, a ne istospolnost
Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Na temelju ovog njezina uvjerenja da biti muškarac ili žena nije samo proizvod slijepe evolucije, nego Božji plan i volja, Crkva odbacuje misao da sklonost koja stoji u suprotnosti sa stvorenim svijetom, može biti “prirodna” i “dio osobe”. Voljeti jednog čovjeka, unatoč njegovu homoseksualnom usmjerenju, dobro je i kršćanski. Ali prihvatiti čovjeka, jedna je stvar, a “prihvatiti” njegove homoseksualne sklonosti, nešto je sasvim drugo.
11. “Prihvaćanje” homoseksualnih sklonosti?
Treba li muškarac žena koji osjeća privlačnost prema istospolnim osobama, “prihvatiti” svoje seksualno usmjerenje? Ne i da, jer “prihvatiti” može značiti dvije stvari:
-“Prihvatiti” u zahvalnosti one darove koje je netko primio od Boga. U ovom smislu ne može se i ne treba se “prihvatiti” homoseksualnost, jer je ona zlo.
-“Prihvaćanje” patnje koja se ovim prihvaćanje preobražava u spasonosni križ. Ovo “prihvaćanje” kod bolesti ne isključuje ni želju za liječenjem, a niti terapeutske pokušaje. U ovom drugom smislu homoseksualac treba “prihvatiti” svoje sklonosti”.
12. Jezik tijela je heteroseksualan i nije ga moguće “prepolarizirati”
Mogu li homoseksualci svoju ljubav prema drugom muškarcu “isto tako” izraziti kako se to događa u braku između muškarca i žene? Ne, jer i ako između dva homoseksualca postoji istinsko prijateljstvo, iz toga ne slijedi, da su sami njihovi seksualni čini “izraz ljubavi”.
Općenito bi trebalo promisliti: samo pod određenim uvjetima, duhovnim lil fizičkim, seksualni su čini tako reći inkarnirana ljubav. Čak ni u braku svako seksualno djelovanje nije “ljubav”, kako to jasno pokazuju silovanja u braku.
Homoseksualci ne mogu seksualno voljeti, jer oni to nisu kadri.
13. Smatra li Crkva homoseksualnost “izlječivom”?
Isto tako kao i kod pitanja o uzroku homoseksualnosti, Crkva ni kod drugog pitanja, je li naime moguće liječenje, nema svoje vlastito “mišljenje” koje bi se temeljilo u Objavi. Stoga nema smisla govoriti da ovaj ili onaj biskup homoseksualnost smatra izlječivom. Nositelji Nauka mogu samo ono učiniti, što bi u takvom slučaju trebalo činiti: slušati što stručnjaci (knpr. Aardweg, Ch.Meves, R. Cohen) kažu i pokušavaju donijeti sud (kao i u drugim pitanjima za koje sami nisu kompetentni).
14. Je li homoseksualnost izlječiva?
Čudno je kako uzrujano i agresivno reagiraju određeni ljudi, ako samo razmotrite mogućnost liječenja homoseksualnosti.To nije argument za njihovu objektivnost.
Je li homoseksualnost izlječiva, u kojem opsegu i s kojim brojkama ponovnog pada nije pitanje vjere ili ideologije, nego činjenica. One naravno pokazuju: jedan određen broj ljudi s homoseksualnim sklonostima može se, ako oni to hoće, trajno izlječiti barem s terapeutskom i duhovnom pomoći, i mogu zasnovati obitelj.
15. Smiju li se homoseksualci moći "ženiti"?
Pitanje je drukčije: mogu li dva muškarca sklopiti savez muškarca i žene i činiti, što muž i žena čine u braku? Naravno da ne mogu, mogu samo glumiti. Ako mjesec nazovemo “sunce”, promjenom naziva od mjeseca ne postaje sunce. Isto tako homoseksualni odnos ne postaje zbog toga brak, jer ga se naziva “brakom”.
A treba li homoseksualnim parovima dati ista prava kao bračnim drugovima? Ne, jer bi oni tada imali privilegije u usporedbi sa svim drugim neoženjenim ljudima koji su se sprijateljili, na što oni nemaju pravo.
Brak i obitelj su “privilegirani zbog njihove iznimno važne funkcije za društvo.
Dopustiti homoseksualcima da adoptiraju djecu je, pa ako obadvoje imaju najbolju volju, ipak zločin nad djetetom: ne zato što su obojica “zločinci”, nego što su za dobro djeteta potrebni i otac i majka, pa bilo to samo u mislima.
Homoseksualci bi trebali koristiti mogućnosti koje zakon dopušta svim građanima. Osim toga, gledajući čisto ekonomski, njima je ionako lakše: dva muškarca žive u jednom stanu, ali s dvostrukim primanjima.
16. Treba li država zabraniti promidžbu za homoseksualnost i duže štititi mlade od homoseksualnog zavođenja nego od normalnih seksualnih kontakata?
Da, promidžbu ili čak “neutralno” prikazivanje homoseksualnosti u školi (kao da je homoseksualnost rjeđa varijanta “dobre” seksualnosti) treba zabraniti, jer je homoseksualnost zlo.
I država ima pravo donijeti strožiji zakon protiv većeg zla ( homoseksualno zavođenje), nego protiv manjeg zla ( heteroseksualno zavođenje).
Čudno je da se protiv zabrane promidžbe bore i oni koji tvrde da je homoseksualnost nepromjenjiva prirođena sklonost. Čemu onda promidžba?
17. Čistoća za homoseksualce - kao i za druge ljude!
Je li moguće izlječenje ili nije? Crkva svakog čovjeka poziva da nasljeduje Krista. Ako se homoseksualne sklonosti bar u mnogim (ili većini?) pojedinačnih slučajeva - kao i druge ovisnosti! - nedaju korigirati, to znači, da se onaj koji ima te sklonosti, mora truditi oko čistoće. To je neizbježno za svakog kršćanina!
Ako je to nekoga prenerazilo ili on to smatra pretjeranim, trebamo mu reći da to nije “posebna strogost prema homoseksualcima”! Jer seksualnu uzdržljivost Crkva traži od svakog neoženjenog čovjeka i povremeno i od bračnih drugova...
18. Pomoć za življenje u čistoći
Da bi prokrčio homoseksualcima put seksualne uzdržljivosti, P. John Harvey (USA) utemeljio je prije oko 40 godina “Courage”, jednu skupinu čiji se rad temelji na katoličkom nauku i koja radi po sličnim metodama kao anonimni alkoholičari.
19. Homoseksualnost dovodi do teških medicinskih problema
“Homoseksualiziranje društva”(Ch. Meves) i velika promidžba, gledajući medicinski isto je tako neodgovorna. Pri tome ne mislimo samo na razne bolesti - prije svega AIDS - nego i na uobičajene fizičke posljedice homoseksualnog života koje su naročito teške u starosti, jer čmar, odgovara li to određenim ideolozima ili ne, nije prikladan za spolne odnose. Ima starijih homoseksualaca koji mole liječnike da na to upozoravaju mlade ljude!
20. Homoseksualci i svetost
Ljudi s istospolnim sklonostima su kao i svi ljudi pozvani na svetost. Oni iskušenja grijeha zasigurno mogu pobijediti i pomoću ispovijedi. Čvrsta vjera i želja da se pobijedi zlo mogu i ljudima s ovako velikim i problematičnim devijacijama pomoći da postanu duhovni velikani i sveci. Nadam se da će mnogi odabrati upravo ovaj put i pobijediti u svojoj životnoj borbi sa zlom i grijehom.
Msgr. prof. dr. Andreas Laun (biskup i jedan od vodećih moralnih teologa danas)
Preouzeto sa sajta
Sajt
